svjetionici

zagrli me...ko dijete.
i ne govori...cuti.
kao i uvijek do sada
cekat cemo da prodje
oluja sto rusi i kida,
kad nepozvana dodje...
...rijeci su slaba brana
plimi sto pogled muti...

ja naslonicu glavu
tu.. na rame tvoje...
a ti usnama slusaj
bilo na mom vratu..
tu se zaustavlja vrijeme
i kazaljke na satu...
i otkucajima srca
svi se trenuci broje...

zagrli me.. bez straha...
jer samo nam se cini
kao da koracamo
po nekoj tankoj zici..
predugo jedno drugom
mi smo svjetionici
da bi se mogli lako
izgubiti u tmini...


novembar,2002.